Montag , Juli 22 2019
Home / AA-banner / Bošnjaci – sljedbenici hanefijskog mezheba

Bošnjaci – sljedbenici hanefijskog mezheba

Bošnjaci – sljedbenici hanefijskog mezheba

Tribina u Milheimu am der Ruhru  02.05.2010 g.

Godišnji mevlud na regiji Nord hein Westfalen

Referent dr. Fikret ef. Arnaut

Bismillahirrahmanirrahim

El-hamdu lillahi rabbil-alemin. Vessalatu vesselamu ala ešrefil-murselin, sejjidina Muhammedin ve ala alihi ve sahbihi edžmein. Ve ba’d!

Uvod

Draga i poštovana braćo! Zahvaljujem se Vašem uvaženom imamu prof. Dževad ef. Isaković , odboru džemata i svim članovima IZ u Milhajmu am der Ruhru, koji su me počastili da svojim referatom učestvujem na  tribini a povodom godišnjeg mevluda na ovoj regiji i povodom otvaranja novog džamijskog prostora, s gore naslovljenom temom. Svoj referat bih počeo s podatkom koji je zapisao r. Mehmed ef. Handžić u svome djelu koje je objavljeno na arapskom jeziku  1349 h. g. u Kairu «El-Dževherul-esna fi teradžimi ulemai ve šuarai Bosna»:» Što se tiče mezheba, svi Bošnjaci – muslimani pripadaju mezhebu Ebu Hanife r.a. u fikhu a u akidi ( usul) – svi su mezheba Ebu Mensur Maturidjia r.a.»[1] 

Sada nakon što je prošlo 81 g. od ovih statističkih podataka koje je spomenuo r. Mehmed ef. Handžić, možemo se zapitati da li je još uvijek takva situacija? Naravno da nije. Agresijom na BiH došlo je do promjene homogenosti i demografske slike Bošnjaka kada je riječ o mezhebskoj pripadnosti. Na mnoge sinove Bosne je izvršen ideološki iticaj nakon koga su promjenili mezheb. Zašto su to uradili? Iz jednostavnog razloga što im je predstavljeno da ima učenje koje je bolje i ispravnije od hanefijskog mezheba! Najaktivniji su bili promovatori selefijsko-vehabijskog učenja. Uspjeli su pridobiti iz Bošnjačke populacije sebi neke sljedebnike. Između tih sljedebenika i autohtonih i tradicionalnih pripadnika hanefijskog mezheba rastao je i postoji antagonizam i netrpeljivost. Na sceni je bila ideološka bitka koje više u pravu i ko ima jače dokaze na kojima temelji svoje stavove. Upravo želim da ova pitanja i ova dilema bude okosnica ili stožijer moga referata a smatrat ću ga uspješnim ako nas navede na razmišljanja o ovoj temi.  Uglavnom Islamska zajednica je deklarativno ostala na stanovištu da Bošnjaci ne trebaju mijenjati mezheb, jer je mezheb kojem pripadaju ispravan, legitiman, i držan takvim od godina njegovog utemeljenja do naših dana. On je ravnopravan mezheb s druga 3 u ehli sunnetsko fikhskom pravcu. Svi učenjaci ummeta su se složili da ne treba biti netrpeljivosti i antagonizma između sljedbenika ova 4 mezheba i da nema potrebe da sljedbenici jednog mezheba odvraćaju sljedebnike drugog mezheba od njihovog mezheba i da se bave misionarskim radom među sljedebnicima postojećih mezheba. Upravo je aktivnost ovakve vrste zapažena od protagonista selefijske ideje.

Mezhebi u islamu novotarija ili neminovnost?

Slijeđenje mezheba u povijesti islama nije nikada bilo upitno. Ono je prihvaćeno kao jedna nužnost. Mezhebske škole su sačuvale tumačenja propisa koje su mudžtehidi svojim trudom i naporom izveli iz izvora islama; Kur’ana i Sunneta. Abdulalh ibn Mes’ud je rekao:Ono što muslimani smatraju dobrim, ono je i kod Allaha dobro. A ono što muslimani smatraju lošim, ono je i kod Allaha loše. Ashabi su se svi složili da postave Ebu Bekra za halifu.» [2]

Pitanja po kojima su se složili mudžtehidi jednog vremena postaju obavezujuća za sljedebnike Islama. Nije dozvoljeno raditi suprotno tim pitanjima. Među pitanjima po kojima postoji idžma‘ je i pitanje slijeđenja jednog od Četiri poznata i od Ummeta priznata mezheba: hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski. To je obavezujuće za e’avam ( muslimane koji nisu postigli stepen idžtihada). Imam Haremejn u djelu Burhan naveo je:» Mudžtehidi su se saglasili da obični muslimani ne mogu  slijediti lično bilo kojeg ashaba r.a. nego im je obaveza da slijede mezheb imama koji su islamske propise kodificirali, pojasnili i sastavili u posebne knjige i tako ih zaštitili od zaborava i gubljenja. Svi ti propisi  utemeljeni su na ispravnim izvorima i prilagođeni su da ih mogu razumjeti obični ljudi i lahko ih slijediti. Dok su mišljenja ashaba raštrkana i nisu sabrana i sačuvana na jednom mjestu kao posebni mezhebi. Kada bi neko htio slijediti jednog ashaba, zbog nedostatka zapisanog materijala, ne bih mogao doći do potrebnih rješenja.»

Također učenjak Ibn Salah je prenio:»Od sada je obavezno slijeđenje jednog od Četiri mezheba – jer su se oni rasprostranili i raširili kao kodificirani u zasebna djela, što nije slučaj s ostalim. Time je učinjen veliki hizmet islamu i na takav način je učenje islama sačuvano. Ovo je utemeljeno idžma’om ( koncenzusom) mudžtehida i ostali muslimani su obavezni to slijediti i poštivati.“

I učenjak Ed-Dehlevi u knjizi El-Insaf naveo je:“Ummet i njegovi učenjaci su postigli konsenzus ( idžma’a ) o dozvoljenosti slijeđenja ova Četiri priznata mezheba do dana današnjeg.“

Dr. Wehbe Zuhajli u svome referatu o idžtihadu, napisao je:»Poslije smrti Allahovog Poslanika a.s. pa do polovine četvrtog stoljeća po hidžri, idžtihad je imao vidno mjesto u islamskim sredinama. Igrao je značajnu ulogu kao faktor napretka i razvoja islamskog fikha. Zadovoljavao je sve potrebe ljudi i zahtjeve novog vremena. Da bi u četvrtom stoljeću postao predmetom praznog, zamršenog i konfuznog teoretisanja. Sjaj idžtihada je blijedio i slabio po meni iz sljedećih razloga:

  • dijeljenjem i cijepanjem islamske države na manje države i kraljevine.
  • Kidanjem veza među pripadnicima jednog ummeta, pojava nemoći i zaostalosti.
  • Smanjenje žara i motivacije za naučnim radom
  • Smanjenjem broja učenjaka koji bi se isključivo bavili naučnim radom.
  • Pojava jalovih dijaloga, rasprava i zavidnosti među učenjacima.
  • Interes učenjaka za materijalnim dobrima….

Učenjaci su osjetili veliki strah od pomanjkanja vjerske svijesti kod ljudi i bojali su se da bi moglo doći do rušenja zgrade fikha koju su izgradili prethodni imami mudžtehidi. Jednoglasno su donijeli fetvu o zatvaranju vrata idžtihada na završnici 4-tog stoljeća po hidžri, pred onima koji nisu dorasli  idžtihadu i crpljenju islamskih propisa direktno iz izvora Islama. To su učinili s ciljem da bi presjekli put daljem razilaženju i pojavi novih mezheba koji su bili na pomolu. Time su željeli  sačuvati i zaštiti ummet od podjele u vjeri.» [3] 

            Smatram nužnim poštovana braćo da se sjetim i da nas podsjetim na ove važne činjenice, fetve i hukmove. Nakon navođenja ovih činjenica i jasnih stavova islamskih učenjaka, svako od nas može sebi odgovoriti na postavljeno pitanje da li je ispravnije što su Bošnjaci slijedili hanefijski mezheb od vremena dolaska islama na Balkan ili su na ispravnijem putu grupice selefijski orijentiranih ljudi koji ne slijede ni jedan mezheb i bore se protiv slijeđenja mezheba?

 Allahov Poslanik a.s. je rekao: 1. Jedullahi meal-džemaati»

 »Allahova ruka je sa zajednicom ( džematom)»

2. «La tedžtemiu ummeti alla hatain.» «Moj ummet se neće usaglastiti na greški.»

I rekao je a.s. :»Alejkum bessevadil-eazam» «Držite se muslimanske većine»

Ebu Hanife r.a. imam mudžtehid

Smatrao bih ovaj referat manjkavim ako ne bih makar nešto spomenuo iz biografije imam e’azama Ebu Hanife r.a., iako smatram da mnogo toga već znate. Ovaj velikan je pripadao generaciji tabiina, iz razloga što je sreo i vidio neke ashabe. Ovu čast od Četiri velika imama imao je samo Ebu Hanife r.a. Ashabom se smatra svaki musliman koji je imao priliku da vidi Poslanika Muhammeda a.s.  A tabiinom se smatra svaki musliman koji je vidio makar jednog ashaba. A Poslanik a.s. je rekao:“Hajrun-kuruni karni, summellezine jelunehum summe llezine jelunehum» «Najbolje je moje stoljeće pa ono koje slijedi i ono koji slijedi.»

Ebu Hanife rođen je 80 g. po hidžri u Kufi. Bio je Perzijanac po porijeklu a arap po rođenju, mudžtehid po saglasnosti ummeta, najveći znalac svoga vremena, pobožnjak koji je 40 godina klanjao sabah sa abdestom jacije i koji je cijeli Kur’an proučio na jednom rekjatu!

Tada je  u Kufi  živjelo oko 4 hiljade ashaba. To je grad koji je izgrađen u doba halife Omera ibn Hattaba. Tu je živio i ashab Abdullah ibn Mes’ud koji je iz generacije ashaba najučeniji u pitanjima fikha. Autentični bibliografi spominju da je Ebu Hanife učio pred 4 hiljade učitelja. Njegovih 7 učitelja su iz generacije ashaba i to su:

1)Ashab Abdullah ibn Haris ibn  Džuz’i Ez-Zubejdi, r.a.

2) Abdullah ibn Enis, r.a.

3) Abdullah ibn Ubejj Ufii, r.a.

4) Enes ibn Malik El-Ensari, r.a.

5) Džabir iobn Abdullah El-Ensari, r.a.

6) Ma’kal ibn JesarEl-Mizni,r.a.

7) Vasiletu ibn El-Eska’i[4],r.a.

Od svakog pomenutog ashaba imam Ebu Hanife r.a. čuo je direktno makar po jedan hadis.

Imao je 93  učitelja iz generacije tabiina a ostali su iz generacije tebea tabiina. Ebu Hanife živio je 70 godina a 55 puta je obavio hadž. Hadžske sezone je koristio da se u Haremu Mekke i Medine sreće sa učenjacima. Jednom se punih šest godina zadržao u Mekki. Smatram vrijednim da cijenjenom skupu navedem detalje iz susreta Ebu Hanife r.a. sa Muhammedom Bakirom u Medini. Ibn Mubarek je zabilježio ovaj slučaj:“Ebu Hanife je otišao na hadž. Kada je stigao u Medinu, primio ga je Muhammed Bakir. Upitao je Ebu Hanifu:Je si li to onaj Ebu Hanife koji je zamjenuo vjeru moga djeda i njegove hadise sa kijasom ( analogijom)? Ebu Hanife je odgovorio:“Da me Allah sačuva od toga da učinim nešto slično tome. Muhammed Bakir mu reče:“Do nas su stigle takve vijesti.“

Ebu Hanifu mu je rekao:“Sjedi na mjesto onako kako priliči tvome stepenu da sjediš a ja bih sjeo kako priliči meni, kao vašem musafiru. Ja osjećam veliko poštovanje i svetost prema tebi, kao što su osjećali poštovanje i svetost ashabi prema tvome djedu, Muhammedu a.s.. Muhammed Bakir je sjeo. Ebu Hanife je skrušeno sjeo pred njega i rekao mu:“Postavit ću ti tri pitanja na koja ćeš mi odgovoriti:

  1. Je li slabiji čovjek ili žena?“ Muhammed Bakir je odgovorio: Žena je slabija.“ A koliko od miraza pripada ženi a koliko muškarcu? Rekao je:“Muškarcu dva dijela a ženi jedan dio.“ Ebu Hanife je rekao: Ovo je govor tvoga djeda Muhammeda a.s., a  ja da sam zamijenio vjeru tvoga djeda , po kijasu ( analogiji) i po razumu, trebalo bi čovjeku pripasti jedan dio a ženi – kao slabijoj od čovjeka – dva dijela.“
  2. Zatim je upitao:“Je li vrijedniji namaz ili post?“ Muhammed Bakir je odgovorio:“Namaz je vrijedniji.“ Ebu Hanife je rekao:“To je govor tvoga djeda Muahmmeda a.s. a ja da sam zamijenio vjeru tvoga djeda za kijas, bilo bi da je post vrijedniji od namaza. Jer ženi se naređuje da naposti dane koje nije postila u stanju hajda i nifasa a namaze koje nije klanjala u tom periodu ne treba naklanjavati. Ali mi uzimamo po riječima Muhammeda a.s. a ne prema kijasu.“
  3. Jeli mokraća nečistija od sperme?“ Muhammed Bakir je odgovorio:“Mokraća je više nečista.“ Ebu Hanife je rekao:“Da sam zamijenio vjeru tvoga djeda za kijas onda bi bilo da je sperma više nečista jer je poslije izbacivanja sperme obavezno kupanje ( gusul) dok je poslije mokrenja dovoljno uzeti abdest. Ali mi uzimamo prema riječima tvoga djeda i našeg resulullaha. Molim Allaha dž.š. da ne budemo od onih koji mijenjaju Njegovu vjeru za nešto drugo. Muhammed Bakir je onda ustao, podigao Ebu Hanifu, zagrlio i poljubio u čelo i time pokazao veliku počast alimu Ebu Hanifi.“[5]

Rasprostranjenost hanefijskog mezheba

Ebu Hanife je imao veliki broj učenika koji su njegov fikh iz Kufe raširili po ostalim gradovima Iraka, Irana, Afganistana, Pakistana, Indije, Kine, Japana, Turkestana, Sirije, Egipta, maroka, Španije, te Evrope- od sjevera do juga – od Kafkaza, Poljske, Rumunije, Bugarske, Austrije, Turske, Grčke, Balkanskih zemalja, gdje i mi pripadamo. Tako da su više od pola muslimana svijeta sljedbenici hanefijskog mezheba. Po hanefijskom mezhebu su vladale vlade u islamskoj državi. Od  doba Haruna Er-Rešida, hanefijski mezheb je zvanični mezheb abasijske države. Također i u doba vladavine Seldžuka i Gaznevija, kao što je bio mezheb Osmanske  države. Aktualne vlasti Egipta, Sirije, Jordana, Iraka, Libana i drugih zemalja u oblasti muftiluka i šerijatskih sudova, najviše propisa, posebno iz oblasti nasljednog i porodičnog prava ( miras ve ahvali šahsijje) uzimaju po hanefijskom mezhebu. Poslije svega spomenutog, s pravom se može potvrditi i reći da je Ebu Hanife uistinu bio najveći imam. Njemu je pripala čast da ga oslove epitetom Imam E’azam. Ebu Hanife je imam s najvećim brojem sljedbenika!

Možemo biti ponosni i zahvalni Allahu dž.š. što smo sljedbenici hanefijskog mezheba. A nisu vam nepoznati pokušaji nasrtaja na hanefijski mezheb i odvraćane od toga.

Neke pojave na koje treba obratiti pažnju!

Spomenut ću neke pojave  koje smatram važnim i koje ne bi trebale proći bez našeg osvrta na njih:

1)Proglasi koji su objavljeni u knjizi „Shvatanja koja trebamo ispraviti“ od Imada El-Misrija, u kojima je pozvao imame i muslimane u BiH da se vrate „pravom putu“ i da napuste slijeđenje hanefijskog mezheba. Čak su tvrdili da da su „veliki imami zabranjivali da budu slijeđene od drugih….ali su ljudi slijepo pošli sliediti svoje učenjake!“  Ili proglas u prijevodu Ibrahima Husić u kome se navodi:“Slijeđenje jednog od spomenutih mezheba, te povođenje za imamom dotičnog mezheba u svemu što kaže, nije ni farz-stroga obaveza, ni sunnet-preporučeno.“ Pristrasno i fanatično slijeđenje jednog mezheba novotarija je u ummetu Muhammeda a.s. a uz to i suprotna praksi selefa, u prva tri stoljeća islama.“ „Rezultat svega spomenutog je da kompetentna ulema smatra mišljenje o obaveznosti slijeđenja određenog mezheba pogrešnim. Štaviše, oni smatraju da je povođenje za određenim imamom haram-zabranjeno u vjeri. Šejhul islam ibn Tejmijje u tom smislu kaže:“Ako se onaj ko zastupa takvo mišljenje ne pokaje treba ga ubiti. Takvo nešto nije dozvoljeno u Allahovoj vjeri i od onoga ko to kaž tzreba zatražiti da se pokaje, pa ako ostane uporan u svome stavu, ibn Tejmije smatra da je izašao iz dina-Islama.““

Ovi i slični citati su obično istrgnuti iz pamfleta ili nekih knjiga bez konteksta ili su pak iskrivljeni i pogriješno prenešeni, a mase kojima  su upućene nemaju mogućnost provjere istih. Ja sam u svom dosadašnjem imamskom radu nastojao redovno da se oglašavam po pitanju ovih pogrešnih interpretacija.

Ovako opasno igranje mezhebima uglavnom se u povijesti Bošnjaka aktualiziralo u vrijeme kada mu je jedinstvo bilo najpotrebnije i kada su Bošnjaci vodili bitku za biološki opstanak. Poslije toga onda ne treba se posebno čuditi fanatičnim stavovima mladića koji su naučeni ili bolje rečeno nafilovani citatima kao što su gore navedeni, da se okrenu sa žarom vjere da odvraćaju ljude od slijeđenja mezheba. U islamskom svijetu alim dr. Seid Ramadan el-Buti, koji se bavio ovim pitanjima je napisao i knjigu, koju imamo prevedenu i na bosanskom jeziku. Ko želi da se opširnije upozna s ovim citatima i temama neka pročita tu knjigu. „Potiranje mezheba, najopasnija novotarija.“

Suprotstavljanje ovakvom učenju treba biti isključivo na intelektualnoj i akademskoj razini.

2) Pojave da se čak i u zvaničnim glasilima IZ i fetvama nadležnih ljudi za izdavanje fetvi, desi da u odgovorima često nude riješenja iz nekih drugih mezheba, koja su oprećna i suprotna od pravnih riješenja datih u hanefijskoj pravnoj školi. Moja je teza i preporuka da se držimo hanefijksog fikha u pitanjima koja su veliki mudžtehidi riješili a da olahko ne prihvatamo internet ili novinske fetve.

3) Preporučio bih također oprez i selektivan pristup prema mnoštvu knjiga koje su prevedene s arapskoga jezika, od učenjaka koji nisu uvršteni među učenjake koji su dostigli stepen idžtihada, a predstavljeni su kao najveći učenjaci. Tako je npr. Učenjak Nasurudin Albani, koga neki žele promovirati najvećim mudžtehidom, rekao za imama Ebu Hanifu  u zabilješkama na djelo «Sunnet» od Ebu Asima 1 tom str. 76:»Učenjaci su smatrali Ebu Hanifu nepouzdanim zbog slabog pamćenja.» Druge prilike je rekao da je Ebu Hanife svoj fikh izgradio na 17 hadisa a u pola njih je griješio!!!!»I rekao je da su sljedbenici hanefijskog mezheba na stepenu kršćana koji slijede Indžil u ovom vremenu, što bi značilo da su sljedbenici hanefijskog mezheba nevjernici.» On je jedan od zagovornika selefijskog učenja. Na osnovu mnoštva izjava selefijsko-vehabijjskih učenjaka rezimirat ću njihove stavove u sljedećih pet tačaka, i postaviti nam zajedničko pitanje da li mi kao sljedebnici hanefijskog mezheba trebamo biti ravnodušni spram ovih devijacija koje nam se provlače kroz naš narod pa i kroz džemate:

  1. Slijediti neki mezheb ili imama mudžtehida u mezhebu nije poželjno ni preporučeno, znači, pokuđeno je. To je nešto što ne treba prakticirati.
  2. Oni koji slijede jedan od mezheba čine novotariju. A protiv novotarija se treba boriti.
  3. Kompetentna ulema drži pogrešnim mišljenje slijeđenje jednog od mezheba. To je čak haram.
  4. Ibn Tejmije kaže da onoga koji slijedi jedan od mezheba treba pozvati na pokajanje od toga i ako se ne pokaje treba ga ubiti!!!
  5. Oni koji slijede mezhebe napustili su put vjernika. Oni koji slijede Ebu Hanifu, Šafiju, Malika ili Hanbela, u svim njihovim stavovima, suprotstavljaju se idžma’u – koncenzusu. Navedenim činom oni skreću s puta vjernika- mumina!

Preporuke

Kada čujemo  ovakve ekstremne stavove koji se promiču, a nekada i preko zvaničnih medija Islamske zajednice, zasigurno ne možemo biti mirni ako smo svjesni štetnosti i pogubnosti poruka koje nose. Suprotstaviti se najezdi ovakvih učenja može biti efikasno samo intelektualnim angažmanom. Treba pojasniti da su takvi stavovi  potekli od ekstravagantnih pojedinaca, koji nisu imali uz sebe nikada veliku masu simpatizera. Npr.  Albani, ibn Tejmijje, Abdul-Vehhab, ibn Kajjim El-Dževzi. Treba ukazati na opasnost stavova ovakvih pojedinaca. Publicirati i učiniti dostupnim masama klasična djela islamskog fikha islamskih velikana mudžtehida koji su priznati i prihvaćeni od ummeta. Kao što su bili imam Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed ibn Hanbel idr. Organizirati edukativne tribine s temama, kao što je primjer ovog okruglog stola, koji upriličuje džemat u Milhajmu.Hvala na pažnji. Ve  ahiru da’avana enil-hamdu lillahi rabbil-alemin!

Dr. Fikret ef. Arnaut


[1] Dževherul-esna fi teradžim ulemai bosna, str. 48

[2] Hakim u Mustedreku, 3 tom str. 79

[3] Tarihu tešri’i od Hudarija str. 319

[4] Menakib Ebi Hanife, Imam Muveffak ibn Ahmed El-Mekki,  str. 35

[5] Menakib Ebi Hanife, str. 103