Islamofobija

Referat dr. Fikreta ef. Arnauta prezeniran na tribini dr. Sulejman Mašović u Zagrebu 14.04.2016 g.

Bismillahirrahmanirrahim

ISLAMOFOBIJA

Iskustva muslimana u Njemačkoj
Uzroci, opasnosti i prijedlozi prevazilaženja

«Hajrunnas men jenfeu-nnas ve šerru nnas men jedurru nnas»(Hadis)
«Najboli ljudi su koji koriste ljudima a najgori ljudi su koji štete ljudima.»(Hadis)

Poštovani muftija Šefko ef. Omerbašić!
Poštovani kura hafiz Aziz ef. Alili!
Draga i poštovana braćo i sestre!
Zahvaljujem se organizatorima ovoga impozantnog i veličanstvenog skupa, tribine dr. Sulejman Mašović, što su me počastili da učestvujem na istoj. Dolazim iz susjedne evropske zemlje SR Njemačke u kojoj djelujem kao imam u islamskoj zajednici već punih 25 godina. Nastojat ću da podijelim zajedno sa vama moje iskustvo u radu na organiziranju i očuvanju vjerskog identiteta u jednoj sredini gdje muslimani predstavljaju jednu neznatnu manjinu. Po mojim skromnim saznanjima mislim da je situacija puno bolja u R.Hrvatskoj, po pitanju vjerskih sloboda i gražanskih prava anjinskog naroda. Ubjeđen sam da su uslovi za djelovanje Islamske zajednice i izvršavanje vjerskih obreda u R. Hrvatskoj daleko bolji od uvjeta koje muslimanskim manjima pruža SR Njemačka. Iako su obe države članice EU! Dozvolit ćete mi da Vas prvo ukratko informiram i podijelim s Vama nekoliko statističkih podataka kako bi se mogli bolje uključiti i razumijeti i pojavu islamofobije, njene uzroke i opasnosti, kako prije svega za sljedbenike islama, također i za žitelje Njemačke. U SR Njemačkoj, po statistici iz 2003 g. živi 82.398.326 stanovnika. Kada je riječ o religijskoj pripadnosti 34% su katolici, 34% protestanti, 28,3% ostali, a muslimani čine 4,8% ukupne populacije. Dakle, muslimani su neznatna manjina u odnosu na ostale. Tu muslimansku populaciju uglavnom čine stranci koji imaju boravak u Njemačkoj. Cifra se kreće od 2,5 – 4 milijona muslimana. Oko 650 hiljada je muslimana koji su primili njemačko državljanstvo. Prvi dodiri islama s Njemačkom su zabilježeni od 12 stoljeća posredstvom trgovaca koji su ostvarivali kontakte sa stanovništvom Njemačke a prvi korijeni organizirane muslimanske zajednice u Njemačkoj sežu do početka 18 stoljeća, kada je grof Fridrich Wilheim 1731 dodijelio jednoj grupi turskih gardista jednu prostoriju za obavljanje namaza u okviru garnizonske crkve. Prvo muslimansko mezarje je nastalo u Berlinu 1798 g. A kasnije je 1866 g. napravljena i prva džamija. Trajnije i masovnije naseljavanje muslimana u Njemačkoj je bilo nakon završetka II svjetskog rata. Prema podacima Ursule Spuler-Stegemann u Njemačkoj je 2001 g. bilo 70 namjenski izgrađenih džamija i 2204 mesdžida. A po pisanju crkvenog biltena Kurir Kristliche Mitte stoji da:
-Da je u Njemačkoj u 1960 g. Bilo 1200 muslimana.
– Danas ih vma više od 3 milijona.
– Da je 1970 g. U Njemačkoj bile samo 3 džamije. Danas ih ima 2.500
– Da će zaa 30 godina, po mišljenju eksperata u Njmeačkoj biti 12 milijona muslimana a za najmanje 100 godina većina stanovništva u Njemačkoj biti muslimani.“

Dr. Arnaut izlaže svoj referat o islamofobiji i iskustvima muslimana u Njemačkoj

U Njemačkoj Islam nije priznat kao religija a njezini sljedbenici se mogu udruživati i formirati kao udruženja građana, kao što to rade sportski klubovi i razna druga udruženja. Udruženja moraju imati Statut i listu članova. Država ni nakoji način ne pomaže muslimanske Vereine (udruženja). Ona se moraju održavati od svoje članarine i donacija vjernika. Najmasovnija je turska islamska islamska zajednica pa onda slijedi IZ Bošnjaka, Afganistanaca i Iranaca.

Iako Njemački Ustav garantira slobodu prakticiranja vjere, vjerskog organiziranja i poučavanja vjerskim propisima. Njemačka nije laicistička država kao što je to Francuska niti je religija strogo odvojena od države. Ona želi biti neutralna (religionsneutral) tj. ne mješati se u pitanja vjere i vjerskih zajednica. Međutim, Jevrejska vjerska zajednica, protestanska i katolička crkva imaju status priznatih javnih korporacija (Korperschaft des öffentlichen Recht) dok ni jedna islamska zejednica niti musliamanska organizacija u Njemačkoj to pravo nema. U stvari u jednj od pokrajina (Hessen) ovo pravo je dodijeljeno još i Ahmadija džemat. To u praksi znači da država prikuplja crkveni porez, u ime crkava i uz naplatu svojih usluga predaje ga dotičnim crkvama. To također znači pravo crkava da upravljaju državnim obdaništima, bolnicama i drugim socijalnim ustanovama. Iako je muslimanska zajednica nakon kršćanske druga po veličini vjerska zajednica u Njemačkoj, međutim ona nije priznata. Druga činjenica veoma važna kada je riječ o položaju i pravima muslimana u Njemačkoj, jeste da se useljenici u Njemačku smatraju kao stranci (Ausländer) i ne dobivaju status useljenika a do 2000 g. tako su tretirali i njihovu djecu rođenu u Njemačkoj, te stoga ne predviđa nikakve mjere protiv rasizma niti mjere za osiguravanje jednakopravnosti i jednakih mogućnosti za sve. Obe ove činjenice su za posljedicu imale homogenizaciju i getoizaciju muslimana u Njemačkom društvu.

E, sada kada je riječ o islamofobiji (dakle strahu od Islama i muslimana) ako se to može uzeti za ozbiljno u kontekstu do sada rečenog stanja islama i muslimana u Njemačkoj, za ilustraciju poslužio bih se primjerom prof dr. Ferida Muhića, koji je jedne prilike odgovorio na pitanje, kada je upitan koliko je opravdana pojava islamofobije u Evropi, rekao je ovako:»Zamislite jednog velikog slona koji bježi a za njim trči miš i slon urliče na sve strane da je ugrožen i zove u pomoć da ga zaštite od mišijeg gonjenja.!»

Definicija islamofobije: Ne postoji pravno usaglašena definicija islamofobije. Ovaj posmodernistički termin se još uvijek uglavnom smještava pod značenje i koncept rasizma i rasne diskriminacije. Prvi put se ovaj termin zvanično spominje u izvještaju EU, od strane centra za nadgledanje rasizma i ksenofobije u 25 članice EU gdje je dat prikaz stanja i manifestacije islamofobije čije negativne posljedice idu na adresu prije svega samih muslimana a ima i negativan uticaj na integracijske procese unutar članica EU. Najočitiji primjer diskriminacije, prema izvještaju EU ogleda se u problemima muslimana kod zaposlenja, stambenog smještaja i obrazovanja. Za ovaj priznati evropski društveni problem možemo slobodno reći da označava neracionalan strah od islama i muslimana. Većina organizacija za zaštitu ljudskih prava smatra da je islamofobija mržnja i netrpeljivost usmjerena isključivo prema muslimanima.

Uzroci pojave islamofobije: 11.septembra 2001 g. ostat će zapamćen datum u povijesti čovječanstva. Teroristički napadi u Njujorku na zgrade svjetskog trgovačkog centra, koji su u prvom mahu pripisani muslimankim teroristima, promjenut će tok povijesti i dovest će do poremećaja odnosa Zapad i islamski svijet, a neposrednu gorčinu i težinu osjetit će muslimani nastanjeni u USA i Evropi. Posljedice su bile napadi, ubijanja, proganjanja i na osnovu samo i najmanje sumnje zatvaranje muslimana i etiketiranje islama i muslimana kao terorista. Obzirom da su neki počinioci terorističkih napada u Njujorku, prije toga boravili u Njemačkoj gdje su se pripremali za te napade, na Njemačku je stavljena posebna sumnja i mnogi muslimani i islamska udruženja su bila izložena pretresima, racijama, informativnim razgovorima i stvorena je veoma mučna situacija za islam i muslimane. Uslijedili su napadi u Madridu, Parizu ( 13.11.15) Brisselu (23.03.16, te u Ankari i Istanbulu, što je samo pojačalo stepen islamofobije. Kao manjine u Evropi, muslimani su na udaru okoline kod svakog terirističkog napada u svijetu jer na svojim leđima nose etikete kao potencijalni teroristi. Mediji imaju značajnu ulogu u širenju i doprinošenju islamofobije. Iako su uslijeđivala javljaja sa svih zvaničnih nivoa islamskih institucija o ograđivanju od terorizma i nasilnih nastupa grupa i pojedinaca, obrazlažući da to nije u duhu i skladu sa islamkim učenjem, navodeći argumente iz islamkih izvora Kur`ana i hadisa o zabrani terorizma, ubijanja nevinih i zastrašivanja, proglasi i saopćenja islamskih lidera velikih šejhova i autoriteta kao što su dr. Jusuf Karadavi, Murad Hofman, Tarik Ramadan, Sejjid Husejin Nasr, Rože Gariodi i drugi, međutim to nije imalo utjecaja kao što su bili utjecajni protagonisti koji su predstavljali islam i muslimane da su teroristi i da ne žele suživot s drugima primejra Samuela P. Hantingtona (sa svojom teorijom o sukobu civilizacija), Bata Ya’ra, Oswalda Spenglera, Selman Rušdija i dr. Uglavnom su se evropski muslimani našli na udaru zapadne ideologije koja se temelji na netačnoj interpretaciji islama. Svakodnevno se u medijima prikazuju reportaže o radikalnim muslimanima koji su prijetnja zapadnoj modernoj civilizaciji. Naravno, cilj je prikazati islam i muslimane neprijateljima Zapada. Tako će Danske novine objaviti karikature o Božijem Poslaniku Muhammedu a.s. sa turbanom u obliku bombe, želeći time reći da su muslimani teroristi. Nakon toga uslijedilo je obraćanje pape Benedikta XVI na Regensburškom univerzitetu u Njemačkoj u kome će predstaviti islam kao nasilnu vjeru koja se širila mačem. Papa je u svome obraćanju studentima rekao:» Sve mi se to vratilo u sjećanje kad sam nedavno čitao dio dijaloga, što ga je izdao profesor Theodor Khoury (Münster), a koji je o kršćanstvu i islamu te o istini obiju religija u zimskom logoru u Ankari vodio učeni bizantski car Manuel II. Paleolog oko 1391. g. s jednim učenim Perzijancem. Po svoj je prilici car taj dijalog zapisao za opsjedanja Konstantinopola između 1394. i 1402., pa je razumljivo također da su njegova objašnjenja dana puno opširnije od odgovora njegova perzijskog sugovornika. Dijalog se proteže preko cijelog područja vjerovanja opisanog u Bibliji i Kur`anu, a tiče se osobito slike Boga i čovjeka, ali nužno uvijek nanovo odnosa između «triju zakona», «triju životnih poredaka»: Starog zavjeta, Novog zavjeta i Kur`ana.

U ovom predavanju sada ne bih htio govoriti o tome, nego obraditi samo jednu točku -“ koja je u sklopu dijaloga rubna – “ a koja me je fascinirala u sklopu teme vjera i um i koja mi služi kao polazište za moja razmišljanja o toj temi. U Dijalozima što ih je izdao profesor Khoury, a sve se to zajedno naziva διάλεξις -“ kontroverza, car u svojem sedmom razgovoru počinje govor o temi «džihad» (sveti rat). Car je sigurno znao da u 2. suri 256 stoji: u stvarima vjere nema prisile -“ to je jedna od ranih sura iz vremena u kojem je, kako nam poznavaoci kažu, sam Muhamed još bio bez moći i ugrožen. No car je, dakako, poznavao i u Kur`anu sadržane odredbe -“ nastale kasnije -“ o svetom ratu. Bez upuštanja u pojedinosti o različitom gledanju na «posjedovatelje pisma»/ehlul-kitab/ i «nevjernika», on se svojem sugovorniku jednostavno obraća sa središnjim pitanjem o odnosu religije i sile u začuđujuće oštrom govoru i iznenađujuće oštrom obliku. On kaže, citiram: «Pokaži mi što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem».

Također je u Holandiji prikazan film holandskog desničara Geerta Wilderasa u kojem se Kur’an prikazuje terorističkom knjigom i poredi je sa Hitlerovom knjigom Mein Kampf (Moja borba) te je tražio da se Kur’an zabrani u Danskoj. Normalno je da su ovakve pojave doprinijele kontrareakciji muslimana posebno u islamskom svijetu. Uslijedili su protesti protiv pape i papa se morao izvinuti muslimanima. Njegova opaska da je ajet u kome se govori «da nema prisile u vjeru» iz sure koja je objavljena u ranom periodu islama, je netačna i ja ću je komentirati u ovom svome obraćanju. Ajet La ikarhe fiddini je iz sure Bekare a ona je objavljenja u Medini, dakle u kasnom a ne ranom periodu islama. A povod objavljivanju ovoga ajeta je kako navode mufesiri- komentatori Kur’ana slučaj čovjeka od Ensarija koji se zvao Husejn a imao je dvojicu sinova koji su bili kršćani a on je bio musliman. On je upitao Muhammeda a.s. da li da ih nasilno natjera da uđu u islam, a oni to ne žele,več hoće da budu kršćani? On ih je nastojao uvesti u islam, pa su došli sa sporom pred Muhammeda a.s. On je rekao Allahovom Poslaniku: O Allahov Poslaniče, zar da dio mene uđe u džehennem a ja to gledam? Onda je objavljen ajet:»Nema prisile u vjeri..(El-Bekare 256)(Tefsir El-Munir 3-4 tom str. 20, Wehbe Zuhajli)Dakle, tom čovjeku je izrečena zapovijed da ne smije nasilno islamizirati svoja dva sina, ako oni neće drage volje ući u Islam.Kako se onda može izvesti zaključak da se islam širio ognjem i mačem i da je vršena prisilna islamizacija?!

A o dijelu rečenice u kojoj se spominje da Muhammed ništa humano nije dao čovječanstvu, ne bih komentirao jer bi za to trebalo puno stranica. Naravno da ovakve izjave, posebno od najviših vjerskih predstavnika doprinose islamofobiji. A ona ne donosi nikome dobro.

U Minhenu je islamski Centar Freimann nakon 11. septembra bio predmet racije i pretresa u kome su učetvovale specijalne jedinice od 40 naoružanih specijalaca s maskirnim odjelima, a imalo je za cilj zastrašivanje muslimana. O tome skandalu je pisao njemački musliman Ahmed von Denfer. A osnovna islamska škola koja je djelovala u Minhenu već nekoliko decenija je zatvorena pod optužbom da je financiraju članovi terorističkih organizacija.

Vjerske zajednice su pod prismotrom policije, telefoni se prisluškuju, u džamije su postavljeni ljudi koji slušaju šta imami govore i sve češći su primjeri kršenja ljudskih prava i nepoštivanje dostojanstva ličnosti. Dakle na djelu je klasični rasizam i diskriminacija.

Prijedlozi za prevazilaženje opasnosti od islamofobije:
– Muslimani trebaju osuditi i ograditi se od svih terorističkih napada koji su se izveli i koji se izvode u „ime islama“, jer to odudara i protivi se glavnim načelima učenja islama koji je došao kao milost svjetovima „rahmete lil-alemin“ i koji zalaže za očuvanje života, imetka, i časti svakog čovjeka bez obzira kojoj religiji pripada. Uglavnom su svi nivoi islamskih predstavnika uputili takve proglase, na terorističke napade 11.septembra 2001 g. u Njojorku, 11.marta 2004 g. u Madridu i 7.jula 2005 g. u Londonu.13.11.15 u Parizu,Brisselu 23.03.16. Niko razuman ne može prihvatiti ubijanje nevinih ljudi u ime islama, zato su muslimani širom svijeta osudili spomenute terorističke napade. Međutim nogi kažu da to nije dovoljno. Muslimani moraju učiniti više na planu uvjeravanja evropske javnosti da je njihova vjera vrijedna poštovanja i da su muslimani u Evropi dobrodošli. Ostavljajući po strani u Evropi one koji su teško izlječivi od islamofobije bez obzira da li je bilo neprimjerenog ponašanja nekih muslimana ili nije, muslimani moraju shvatiti da opći utisak koji danas vlada u Evropi o njihovoj vjeri nije pozitivan. Zato muslimani moraju ozbiljno uzeti pitanje nasilja koje neki provode navodno u ime islama ne zato što neki mrze islam i ne vole muslimane, već zato što su nasilje i mržnja u ime islama pogrešni. To je protivno islamskom učenju i to je protivno muslimanskim interesima (reisul-ulema dr. Cerić iz deklaracije o Evropskim muslimanima.)

– Rješavanjem statusa islama u evropskim zemljama na način da islam bude priznat i izjednačen sa drugim religijama u pravima i dužnostima. U Njemačkoj muslimanima nije dat taj tretman.

– Razvijanje međuvjerskog dijaloga na nivou autoritativnih predstavnika islamkih kršćanskih jevrejskih i drugih zajednica i promicanje univerzalnih vrijednosti o suživotu i toleranciji. Krajnje poruke su po ovome pitanju jasne: «Reci o sljedbenici knjige, dođite da se dogovorimo oko zajedničke riječi nama i vama iste., da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikoga ne pridružujemo, i da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo. Pa ako se okrenu, vi recite:»Svjedoci budite da smo mi muslimani, Allahu predani.» (Ali Imran 64)
– U Njemačkoj je 3 Oktobar proglašen u islamskoj zajednici da je dan otvorenih vrata, te na taj dan dolaze nemuslimani i posjećuju džamije kako bi se upoznali sa sadržajima i aktivnostima koje se vode u džamijama. To pomaže boljem trazumijevanju vjerskog života od strane onih koji nisu muslimani i smanjuje islamofobiju. Slična iskustva su poželjna da se prakticiraju i u drugim zemljama Evrope.
– Organiziranjem tribina, konferencija, kao što je primjer islamske zajednice u R.Hrvatskoj, koja je svojim raznovrsnim aktivnostima napravila dobar iskorak isticanja univerzalnih vrijednosti islama, jasnim pokazivanjem da muslimani mogu živjeti u miru i toleranciji sa nemuslimanima i naravno imaju pravo da očekuju da i njihova vjera bude poštovana i uvažavana u istom tretmanu kao i druge vjere.

Hvala na pažnji! Vel-hamdu lillahi rabbil alemin!

Dr. Fikret ef. Arnaut

Zagreb, 14.04.2016.