Zekjat- Korisnici i distribucija u učenju hanefijskog mezheba

Korisnici i  distribucija zekjata u učenju hanefijskog mezheba

Hvala Allahu, Svemilosnom, Milostivom. Vladaru sudnjeg dana. Donosim salavat i selam Njegovom robu i Poslaniku Muhammedu a.s., njegovoj časnoj porodici (ehli bejtu), ashabima, tabiinima i svima koji budu slijedili njegovu uputu do Sudnjega dana.

U ajetu broj 60 iz Sure Tevbe objavljene su kategorije kojima pripada zekjat.

«Zekjat pripada samo siromasima (fukari) i nevoljnicima ( miskinima) i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah zna i mudar je.» / Tevba 60/

Povod objavljivanju ovoga ajeta (Sebebi nuzul) je prigovor koji su uputili Allahovom Poslaniku a.s. na način raspodjele Zekjata i sadake, o čemu se govori u prethodna dva ajeta ajeta. Rekao je Allah dž.š.:»Ima ih koji ti prigovaraju zbog raspodjele zekata. Ako im se da iz njega, zadovolje se, a ako im se ne da, odjednom se ražljute. A trebalo bi da se zadovolje onim što im daju Allah i Poslanik Njegov i da kažu:»Dovoljan nam je Allah, Allah će nam dati iz obilja Svoga, a i Poslanik Njegov, mi samo Allaha hoćemo.» /Tevba 58-59/

U Edderrul-Mensur  zabilježena je predaja koju su naveli Buharija, Nesaija, Ibn Džerir i drugi od Ebu Seid El-Hudarija r.a. da je rekao:»Bio sam kod Poslanika a.s.  kada mu je došao čovjek po imenu Zul-Huvejsare Et-Temimi i rekao mu:O Allahov Poslaniče, budi pravedan! A Poslanik mu reče:»Teško tebi, a ko je pravedan ako ja nisam! Pa je Omer rekao:O Allahov Poslaniče, dozvoli mi da mu odrubim glavu. A Poslanik reče:Ostavi ga…pa je nakon toga objavljeno:»Ima ih koji ti prigovaraju zbog raspodjele zekata..»[1] U drugim tefsirima navodi se da su bogataši bili došli da se i njima udjeli kod raspodjele a kada nisu ništa dobili komentarisali su:»Mi idemo u borbu, borimo se za njega, jačamo njegovu stvar a on udjeljuje onima  koji ga ne pomažu i koji mu ništa ne mogu valjati, pa su objavljeni gornji ajeti. Još da napomenem i to da je najvećim djelom sura Tevba objavljena poslije bitke na Tebuku i u njoj su otkrivene spletke, intrige i strategija munafika-licemjera u njihovoj borbi protiv islama i Allahovog Poslanika. Pored mufessira i muhaddisa ovaj ajet je bio poseban predmet istraživanja i fakiha-islamskih pravnika, što je predmet ovog našeg kraćeg istraživačkog rada. Upotreba čestice Innema ( što u našem jeziku znači Samo, isključivo) ima svrhu hasra ( ograničavanja) raspodjele samo navedenim kategorijama. A spomen riječe «Esasadekat» s određenim članom (El) misli se na na obavezni propisani Zekja koji je treći stub islama. Zekjat isključivo pripada navedenim ketegorijama. I to je odredba Allahova ( Feridaten minellah). I nije dozvoljene usmjeriti sredstva zekjata mimo navedneih 8 kategorija. Imam Šafija je protumačio da je obaveza svakom muslimanu da svoj zekjat usmjeri dijeleći ga među svih osam ovih kategorija jer se u ajetu upotrebljava tvz. «Lamu temlik»lam kojim se označava pravo svkakog navedenog u ajetu na početku riječi Sadekat.  I rekao je da nije dozvoljeno dati manje od po trojici iz svake od navedene kategorija. Jer najmanji broj kojim se označava džemat je tri. A što se tiče ostala tri  mezhebska imama, oni dozvoljavaju da se zekjat dadne jednoj ili samo nekoj kategoriji spomenutoj u ajetu ili čak jednoj osobi iz neke kategorije.

 Kategorije spoemenute u ajetu kojima pripada zekjat:

1. Fukarau. Ova riječ je množina od riječi fekir. Znači siromah. Po tumačenju Ebu Hanife fekir je osoba koja ima nešto ali mu nije dovoljno za održavanje glavnih životnih potreba. I još je rekao Ebu Hanife da je fekir onaj siromah koji ne traži od ljudi.
2. Mesakin. Ova riječ je množina od riječi miskin, što također znači siromašna osoba ili bijednik koji nema ništa. Po hanefjama miskin je veća kategorija siromaštva od fekira i to je osoba koja prosi i javno traži. Što se tiče mišljenja učenjaka hanefisjke pravne škole koliko se daje od zekjata siromasima i bijednicima, složili su se da ne bi smjela preči granicu veličine nisaba.
3. El-amilune alejha. Ovim se misli naosobe upošljene i angažovane na sakupljanju zekjata. Za njihov angažman plaća ima se iz sredstava zekjata i to po učinku posla.
4. Muellefeti kulubuhum- Čija srca treba pridobiti za islam. Po hanefijama ova kategorija je derogirana kada je islam ojačao- Hazreti Omer im nije dao od zekjata u doba Ebu Bekra, rekavši da im je Poslanik a.s. davao kako bi njihova srca pridobio za Islam, a sad je Allah dao pa je islam ojačao, tako da im ne treba davati od zekjata. U svakom slučaju ovo je pitanje o kome su učenjaci među pravnim školama raspravljali i zauzeli stavove. Hanefije smatraju da je ostalo 7 kategorija kojima pripada zekjat.
5. Fi rikab- Za oslobađanje iz ropstva.
6. El-Garimine. Siromašni koji imaju dugove.
7. Fi sebilillahi: To su isključivo gazije – borci na Alalhovom putu.
8. Ibn sebil. Sin puta. Pod ovim se podrazumjeva osoba koja je odvojena od svoga imetka. Osoba koja je na putu i nije u prilici da koristi svoj imetak. Oni također imaju pravo na zekjat.

U svim fikhskim knjigama hanefijskog mezheba čiji ću popis spomenuti na kraju se još dodatno jasno navodi da se od zekjata ne može dati:Zimiji( nevjerniku) niti bogatašu, niti djetetu bogataša makar bilo maloljetno, niti robu koji ima sredstva da se otkupi, niti uzlaznoj (otac, djed i td) niti silaznoj (sin, unuk i td) rodbinskoj vezi, niti ženi svojoj. Ne može se dati ni Hašimijama, jer je Resulullah a.s. rekao:»O sinovi Hašimovi, Vama je Allah zabranio da koristite «evsahu nnasi» ljudsku prljavštinu ( misli se na zekjat i sadaku, jer se njima čiste imetci), a namirio vam je (humusom) petinom. To su Ali Abbas- Abasova porodica, Alu Aliji, Alijina porodica, Alu Akil- Akilova porodica, Alu Džafer- Džaferova porodica, Alu Haris bin abdul Mutallib- porodica Harisa bin Abdul-Mutaliba. Dalje, od zekjata i sadake ne može se graditi džamija i mesdžid, niti pojilišta, niti se može opremiti mejjit niti se mogu podmiriti mejjitovi dugovi zekjatom./ El-Ihtijar litalilil-muhtar, Abdullah ibn Mahmud ibn Mevdud El-Musoli el-Hanefi. Str. 120)

Gdje se daje zekjat a gdje sadakatul-fitr?

   Svi učenjaci hanefijskog mezheba složili su se da se zekjat daje u mjestu gdje se nalazi imetak koji podliježe zekjatu i naglasili da je mekruh – žestoko pokuđeno iznositi zekjat izvan toga područja.  A što se tiče sadakatul-fitra, ona se daje u mjestu gdje se nalazi postač i također je mekruh iznositi izvan granica područja, odnosno države gdje se nalazi dotična osoba. Što znači da oni koji imaju npr. imovinu koja podliježe zekjatu u Njemačkoj oni su svoj zekjat obavezni dati za potrebe navedenih kategorija koji žive u Njemačkoj a pokuđeno je zekjat slati u druga područja. Također je slučaj i sa sadakatul-fitrom. O tome pitanju spomenuo je autor djela El-Ihtijar: «Ve jukrehu nakluha ila beledin ahare illa ila karabetihi ev men huve ahveđu min ehli beledihi..  «Mekruh je iznijeti zekjat u drugu državu osim ako se radi o rodbinskoj vezi ili ako se pošalje odnome koji je u većoj potrebi od stanovnika zemlje gdje se nalazi osoba koja je dužna dati zekjat.»[2]  Također je naveo isto i autor djela «Ellubab fi šerhil-kitab» na str. 151:»Mekruh je iznositi zekjat iz jedne države u drugu, već se treba podijeliti zekjat i sadaka u svojim mjestima.. Isti citat je naveden i u djelu Fetava Hindije:»Ve jukrehu nakli zekjati min beledin ila beledin…»Mekruh je iznositi zekjat iz jedne države u drugu…[3]

Neki učenjaci su ograničili da bi se zekjat mogao podijeliti od mjesta gdje se nalazi imetak na udaljenosti koliko je «mesafetul-kasr» udaljenost nakon koje je dozvoljeno na putu skraćivati namaz. To je oko 87 km.

Allame dr. Jusuf Karedavi u svom kapitalnom djelu «Fikhu zekjati» u četvrtom poglavlju drugog toma obradio je ovu mes’elu nadugo i naširoko a ja ću prenijeti ono najvažnije iz čega se može razumjeti jasan stav učenja islama po ovome pitanju. Šejh Karadavi naglasio je u ovodu spomenutog poglavlja da Islam ima najispravniju i najpravedniju politiku po pitanju raspodjele zekjata korisnicima. Proklamovao je pravilo da se «uzme od bogatih i podijeli siromašnima». Potpuno suprotno zakonitosti imperijalističkih sila koji se u svojim vojnim pohodima otimali od siromašnih i povećavali bogatstva bogatim. Povijest je puna takvih primjera posebno iz Rimskog a i Perzijskog imperijalnog carstva. Da je kojim slučajem i islam krenuo putem prethodnih imperija da uzima od siromašnih i slaže u centralne budžete i fondove, narodi kojima je stigao islam bi također imali averziju prema islamu kao i prema prethodnim osvajačkim imperijama. Kako je islam postupio? Kada je riječ o zekjatu naređeno je da se zekjat ukuplja od  bogatih i u istom području distribuira siromašnim. I po ovom pitanju postoji saglasnost među ulemom, jer se zekjat dijeli ondje gdje se nalazi imetak, kao što su se složili da se i sadakatul-fitr dijeli ondje gdje boravi osoba koja posti. Dokaz ovim postavkama je Poslanikov a.s. sunnet i praksa hulefai rašidin. Kada je upućivao Allahov Poslanik a.s. namjesnike u pokrajine i područja da ukupljaju zekjat, (emerehum en je’huzuha min agnijail-beledi summe jerudduha ala fukaraihi)  naredio im je da zekjat uzmu od bogatih i podijele ga njihovim siromašnim.»[4] Znači nije im naredio da nose Zekjat u Medinu i da se tamo dijeli nego da se uzme od bogatih i podijeli siromašnim dotičnog mjesta. Tako je Allahov Poslanika .s. poslao Muaza ibn Džebela u Jemen  i naredio mu da ubere zekjat od bogatih i podijeli ga siromašnim. Muaz ibn Džebel je izvršio Poslanikov a.s. vasijjet i podijelio je zekjat od bogatih Jemenaca siromasima iz Jemena.[5] Tako se postupalo i u drugim područjima. Muaz je napisao dokument o tome i njemu naglasio:»Ako se neko preseli sa familijom u drugo područje, onda mu od zekjata pripada iz toga područja gdje je preselio.»[6]U ovome je dokaz da su i tada teritorije bile podijeljene na adminsitrativne jedinice koje odgovaraju u našim uvjetima općinama.

Ebu Džehifete rekao je:»Stigao nam je izaslanik Allahovog Poslanika a.s.,  uzeo je zekjat od naših bogatih i podijelio ga našim siromašnim. Ja sam bio jetim, pa mi je dao devu.» [7]

Dalje u sahih predaji stoji da je jedan beduin postavio više pitanja Resulullahu a.s., a među njima i o ovome:»Tako ti Allaha koji te je poslao, jel ti Allah naredio da uzmeš sadaku od naših bogatih i da je podijeliš našim siromašnim? Poslanik a.s. je odgovario:!Da.»

Prenio je Ebu Ubejd od ibn Omera r.a. da je rekao u svome vasijjetu:»Oporučujem halifi poslije mene to i to, i oporučujem to i to… i spomenuo je:»Oporučujem mu da bude dobar prema beduinima, jer su oni osnova i porijeklo Arapa i glavni dio Islama, neka uzme od njihovih bogatih i zekjat podijele njihovim siromašnim.»[8]

Ovakav je postupak bio u doba Omera r.a.:Dijelili su od zekjata tamo gdje se je i ukupio. Sakupljači su se vraćali u Medinu a sa sobom nisu nosili ništa osim štapa na koji su se oslanjali.»

Seid ibn Musejjeb je rekao:»Omer je poslao Muaza u svojstvu sakupljača zekata u Benu Kilab. On je podijelio među njima zekjat i vratio se ne noseći sa sobom ništa. Čak isti ogrtač u kome je otišao u njemu se je i vratio.»[9]

Rekao je Sa’d  a bio je iz grupe sakupljača zekjata koje je Omer angažovao na tom poslu:»Išli smo da sakupljamo sadaku i zekjat i kada smo se vraćali vraćali smo se samo sa štapom na koji smo se naslonjali.»

Ovo je put i metoda koju je postavio Poslanik a.s. i slijedili su ga u tome njegovi nasljednici i kasnije imami i fakihi iz generacije ashaba i tabiina.

Imran ibn Husajn r.a.  je bio imenovan sakupljačem sadake u doba Zijada ibn ebihi ili nekog drugog namjesnika od Omejevičkih vladari, pa kada se je vratio iz misije ovaj ga je upitao:»Gdje su pare?» On mu je odgovorio:»Zar si me zbog toga poslao? Ja sam uzeo od onih kako smo to uzimali u doba Poslanika a.s.  i vratio onima  kojima smo davali u doba Poslanika a.s..» Znači uzeo je od bogatih i podijelio siromašnim.»[10]

Ferkad Essebhi  rekao je:»Bio sam ponio svoj zekjat u Mekku da ga podijelim tamo. Pa sam sreo Seid ibn Džubejra i pitao sam ga o tome:Rekao mi je :»Vrati to i podijeli siromašnima tvoga mjesta.»[11]

 Rekao je Ebu Ubejd:»Sve ove sahih predaje i dokazi potvrđuju da je svaki narod preći da se podrži sadakom svojih bogataša, dok ne ostane ni jedan siromah. Ako bi sakupljači zekjata ili neko drugi zanemarili ovo pravilo i odnijeli zekjat i sadaku u druga područja, onda Imam (vladar)  treba narediti da se to vrati, kao što je učinio Omer ibn Abdul-Aziz i kao što je dao fetvu Seid ibn Džubejr. Samo su Ibrahim En-Nehi i Hasan Basri napravili izuzetak od ovoga pravila i dozvolili da čovjek odnese od zekjata svojoj rodbini u drugo područje.»[12]

Hanefijski učenjak Muhammed Madžid Itr u svome djelu «El-Mufassal fil-fikhil-hanefij». spomenuo je kao i ostali učenjaci hanefijskog fikha da je mekruh iznositi zekjat izvan područja imetka osim ako se radi o rodbini koja je u potrebi ili učeniku koji stiče ilm ili putniku uvjetno da su u većoj potrebi od siromaha njegovog područja. Dodali su tome još situaciju ako bi se u jednom mjesto zadovoljili svi siromašni i da nema više potrebnih zejatu i sadaki, u tom slučaju se dozvoljava iznošenje zekjata i sadake u druga područja.[13]

Poznati učenjak hanefijskog mezheba Ibn Abidin u svojoj Hašiji je naveo kako nije dozvoljeno sredstva zekjata i sadakatul-fitra ubacivati u bejtul-mal i iz njega trošiti u opće svrhe iz kojih se plaćaju službenici državni i ostalo.[14]

Savremeni učenjak dr. Seid Ramadan el-Buti je izdao fetvu kojom je upozorio neke humanitrane organizacije u islamskom svijetu koje ukupljaju sredstva zekjata i sadakatul-fitr da ih ne koriste u druge svrhe osim spomenute u ajetu br. 60 iz sure Tevbe i da se ne smije dozvoliti da se u nekom budžetu i fondu sredstva zekjata i s. Fitra ne potroše u toj godini i prebace u budžet sljedeće godine. Naglasivši da je to grijeh.»

Zaključak

Na temelju iznesenih dokaza i citata kako učenjaka hanefijskog mezheba također i mnogih drugih učenjaka može se zaključiti da je:

• Zekjat temeljna islamska dužnost koju su obavezni davati bogati muslimani koji posjeduju višak sredstava iznad životnih potreba koja dostiže količinu nisaba.
• Sredstva od zekjata se mogu podijeliti i utrošiti samo i isključivo za kategorije navedene u Kur’anskom ajetu br. 60 iz sure Tevba.
• Nije dozvoljeno izmišljati nove kategorije i trošiti zekjat tamo gdje u osnovi nije namjenjen. Ko to uradi biće griješan.
• Zekjat i sadakatul-fitr se dijele u mjestu gdje se i ukupljaju. Nije dozvoljeno iznositi sredstva zekjata i sadakatul-fitra u druga područja sve dok u dotičnom području ima siromašnih muslimana.
• Praksa da se negdje sredstva zekjata i sadakatul-fitra koriste u administrativne troškove institucija i na plate zapošljenih, putovanja ili pak izgradnju zgrada, je praksa koja nema svoje utemeljenje u islamskom fikhu. Ako nije dozvoljeno iz sredstava zekjata graditi džamiju, kako bi onda bilo dozvoljeno graditi neku drugu zgradu?
•  

Korištena literatura:

1. El-Mizan fi tefsiril-Kur’ani, Allame Essejjid Taba tabi, 1971 g.
2. Ettefsirul-munir, dr. Vehbe Zuhajli, 1991 g.
3. Fikhu zekjati. Dr. Jusuf Kareavi, 1993 g.
4. Ellubab fi šerhil-kitab, šejh Abdul-Ganijj El-Ganimi El-Mejdani,1997 g.
5. El-Fetava Hindije, Hemmam mevlana šejh Nizam, 1310 h.
6. El-Ihtijar, abdullah ibn Mahmud ibn Mevdud el-Musoli el-Hanefi,
7. Hašijetu reddil-muhtar ala derril-muhtar,Muhamaed Emin, ibn Abidin.1966 g.

---

[1]              El-Mizan fi tefsiril-Kur’an, Allame Essejjid Muhammed Taba Tabai, 7 tom , str. 319

[2]              El-Ihtijar li talili-muhtar, bdulalh ibn Mahmud ibn Mevdud EL-Musoli El-Hanefi, str. 122

[3]              El-Fetava El-Hindije, fi mezhebi El.-Imam Azam Ebi hnife, Alalme Hemmam Mevlana šejh Nizam i grupa učenjaka iz Indije.,str.190 I tom.

[4]              Fikhu Zekjati,dr. Jusuf Karedavi  II tom str. 810

[5]              IBID

[6]              IBID

[7]              Tirmizi, hadis hasen

[8]              El-Emval, str. 595

[9]              IBID

[10]            Prenosi Ebu Davud i ibn Madže, pogledaj Nejlul-evtar, tom 4 str. 161

[11]            El-Emval, str. 595

[12]            IBID

[13]            El-Mufessal fil fikhil-hanefijj, Muhammed Madžid Itr, str. 324

[14]            Hašijetu ibn Abidin, str.