Džemat Sabur
HUTBA 28 rebiul-evvel 1421 – 30. juna 2000 g.
O TEVBI- POKAJANJU
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Sveopćem dobročinitelju, vjernicima milostivom. Neka je salavat i selam Allahovom miljeniku Muhammedu -’alejhi-sselam- njegovom časnom ehli bejtu, svim ashabima i onima koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana.
Draga i poštovana braćo i cijenjene džematlije!
U današnjoj hutbi, 28 rebiul-evvela 1421 ili 30 juna 2000 g. govorit ćemo o tevbi – pokajanju. Arapska riječ tevba – u jezičkom smislu znači ostaviti ili napustiti grijeh. Terminološki u Šerijatu znači:”Ostaviti grijeh zbog njegove ružnoće, kajanje zbog činjenja istog i čvrsta odluka da se na isti više nikada ne povrati.”
Od znakova iskrene tevbe je:”Stid griješnika- prestupnika, stalni plač, kajanje što je grijeh učinio, odluka o činjjenu dobrih djela u budućnosti, zamjena ružnih nevaljastih navika sa dobrim i plemenitim navikama, treniranje duše na činjenje djela u kojima je pokornost Allahu -dželle še’nuhu- a to su sve vrste ibadeta.”
Vrijednosti tevbe i podsticaj na činjenje iste.
Allah -dželle še’nuhu- kaže:”Svi se Allahu pokajte o vjernici, možda će te se tako spasiti.” (Nur 31)
“Allah voli one koji se kaju i one koji se čiste.”
(Bekare 222)
“O vjernici, pokajte se Allahu iskrenom kajanjem” (Tahrim 8)
Ebu Hurejre r.a. prenosi da je čuo Allahovog Poslanika da kaže:”Tako mi Allahu, ja tražim od Allaha oprosta i kajem se dnevno po stotinu puta.” (Muslim)
Allahova radost robu koji se pokaje
Ennes ibn Malik r.a. prenosi da je Allahov Poslanik -’alejhi-sselam- rekao:”Allah se više obraduje tevbi (pokajanju) jednog roba, nego što je radost nekog od vas kada izgubi devu u pustinji pa je nađe.” (Buharija i Muslim)
U drugoj predaji Ebu Hurejre r.a. kaže da je Resulullah -’alejhi-sselam- rekao:”Allah se više raduje tevbi jednog svoga roba, nego što se raduje osoba koja nije imala djeteta pa ga rodi, ili osoba koja je izgubila dragocjenu stvar pa je nađe ili žedan u pustinji kada stigne do pitkog izvora…
Abdullah ibn Mesud prenosi da je Resulullah -’alejhi-sselam- rekao:”Džennet ima osam vrata, sedmera su zatvorena a jedna su stalno otvorena. Ona su za primanje tevbe i otvorena su do rađanja Sunca sa Zapada.” (Taberani)
Uvjeti tevbe:
Prvi uvjet za tevbu je da se učini udmah nakon učinjenog grijeha. Nije dozvoljena odugovlačiti sa tevbom. Allah -dželle še’nuhu- kaže:”Tevba će biti primljena onima koji urade loše djelo iz neznanja pa se odmah pokaju. Takvima će Allah primiti tevbu. Allah sve zna i mudar je.” (Nisa 17)
«Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz neznanja, a potom se brzo pokaju. Njima će Allah oprostiti, a Allah sve dobro zna i mudar je!» /17/ – Nema (prihvaćanja) pokajanja od onih koji čine hrđava djela sve dok im se ne približi smrt, pa onda govore: «Sad se doista kajem!» – niti za one koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu kaznu pripremili!»/Nisa , 18/
Dekle, nema tevbe za one koji rade loša djela pa kad ih zadesi smrt kažu; sada se kajem, niti onima koji umru a nevjernici su. Za takve je pripremljena bolna patnja.
Od uvjeta tevbe je da se ne ustrajava na grijehu bez obzira koliko on mali bio. Allahov Poslanik -’alejhi-sselam- kaže:”Pokajnik od grijeha na kome se stalno istrajava je kao osoba koja se igra (izruguje) sa svojim Gospodarom.”
Znači pokajnik bi trebao:
- Da prestane sa grijehom.
- Da se pokaje što je to učinio.
- Da se čvrsto odluči nikada više ne povratiti na taj grijeh.
- Ako se radi o pogaženim ili oskrnavljenim pravima spram Allahovih robova, onda je četvrta obaveza da se to izmiri, donaknadi ili halali, jer Allah -dželle še’nuhu- neće dozvoliti da se bilo kome njegovo pravo ospori.”
Primjer pokajnika
Zabilježeno je da je došao jedan čovjek kod učenjaka Ibrahima ibn Edhema i rekao mu:”O Ebu Ishak, ja se stalno griješim o svoju dušu, pa mi daj savjet kako da spasim srce i da se grijeha prođem.”
Ibrahim mu je rekao:”Ako primiš od mene pet savjeta i mogneš ih primjeniti, grijeh ti više neće štetiti. Čovjek je rekao, reci o Ebu Ishak!
Ibrahim ibn Edhem me reče: “Kada htjedneš da pogriješ prema Allahu, nemoj jesti Njegovu opskrbu !”
On mu reče:”A šta da onda jedem, kada je sve što je na Zemlji Njegova opskrba.
Ibrahim mu reče:”Čovjeće, zar je lijepo da jedeš Božju opskrbu a istovremeno griješiš prema Njemu?
Čovjek reče:”To nije lijepo. Daj drugu savjet.”
Ibrahim mu reče:”Kada htjedneš da grijeh uradiš prema Allahu -dželle še’nuhu- nemoj stanovati na mjestu koje je Božje!”
Čovjek tada reče:”Ovo je teže od prvog. Ako je Njegov Istok i Zapad i sve što je između toga, pa gdje onda da stanujem?”
Ibrahim mu reče:”Zar je lijepo da jedeš Njegovu opskrbu i stanuješ u Njegovoj zemlji a griješiš se prema Njemu?”
Čovjek reče:”Nije lijepo. Daj treće.”
Kada htjedneš da zgriješiš, onda gledaj da grijeh učiniš na mjestu gdje te niko ne vidi!”
Čovjek reče:”Kako o Ebu Ishak, kada Bog vidi sve i ništa mu ne izmiče?”
Ibrahim mu reče:”Je li lijepo da jedeš Njegovu opsrbu, stanuješ na Njegovoj Zemlji i grijeh činiš a On te vidi?”
Čovjek reče:”To nije lijepo. Daj četvrto!”
Ibrahim mu reče:”Kada ti dođe melek zadužen za smrt (Azrail) da ti uzme dušu, ti mu reci:
”Sačekaj me malo i produži mi roka, dok se pokajem Allahu iskrenom tevbom i dok uradim koje dobro djelo.”
Čovjek reče:”Ali, on mi to neće uvažiti!”
Ibrahim mu reče:”Čovječe, ako ne možeš da otkloniš od sebe smrt da bi se pokajao i ako znaš da tada nejma odgađanja, pa čemu se onda nadaš i u što se uzdaš?!
Čovjek mu reče:”Daj peti savjet.”
Ibrahim mu reče:”Kada ti dođu zebanije (meleki koji kažnjavaju u džehennemu) na Sudnjem danu da te povedu u džehennemsku vatru, ti nemoj poći s njima!”
Čovjek reče:”Ali, to ne može, neće mi to primiti!”
Ibrahim ga onda upita:”Pa kako se onda nadaš spasu?”
Čovjek reče:”Dosta mi je, dosta mi je Ebu Ishak, tražim oprosta od Allaha i Njemu se kajem.” I zaista se pokajao iskrenom tevbom i ostatak svoga života je proveo kao dosljedni vjernik zajedno sa Ibrahimom ibn Edhemom.” /Iz djela Aidune ilellahi od šejha Abdurrahmana Sindžerija str. 36-37)
U Minhenu, 30.06.2000 g.
Imam Fikret ef. Arnaut