Samstag , Juni 15 2019
Home / AA-banner / Ramazani u dijaspori

Ramazani u dijaspori

Ramazani u dijaspori

Ramazani su uvijek iznova prilika da se sjetimo preporoda i radosti naših duša iz djetinjstva. Prve slike o ramazanima i njihovim ljepotama nosim iz djetinjastva o onima u mome rodnom selu. Radost iftara, svjetla kandilja, ustajanja na sehur, teravih namazi u džamiji. A povrh svega ponos što se izdržava post u fazi ranog djetinjstva. Mene prva sjećanja na ramazane je zapalo da nosim iz ljetnog perioda. Ramazani moga djetinjstva su ljetni ramazani. Kada su dani bili dugi a noći kratke. Jedan prosjećan ljudski vijek zapamti dvije smjene ramazana u svim godišnjim dobima. A ramazan u šeher Sarajevu, ko je imao priliku osjetiti, to je posebna priča. Možda je samo u Istanbulu ljepše. Ja sam kao softa imao priliku jedan ramazan provesti u Sarajevu. Nema šta, lijepo. No, moja sudbina muhadžirska me dovela u dijasporu, tako da sam do sada najviše ramazana proveo u dijaspori. I ovdje želim s čitaocima Plime podijeliti nekoliko impresija o ramazanima u dijaspori. Kako je izgledalo dočekati ramazan u Minhenu početkom devedestih godina? Bilo ja našeg naroda. Međutim, nije bilo organiziranog djelovanja. Nije bilo džemata niti kakvih drugih udruženja. Oni koji su držali nešto od vjere posjećivali su turske ili arapske mesdžide i obavljali namaz. Kada sam ja stigao u Minhen 1990 g. Ramazan u toj godini među Bošnjacima je obilježavan namazom i iftarima po privatnim stanovima. Nismo imali prostor u kome bi se mogli svi okupljati. I to je bilo lijepo doživjeti. Svaku noć iftar i teravih namaz smo obavljali u drugom stanu. Istina, zbog ograničenja kapaciteta stanova, to se obavljalo, s malim brojem ljudi.  Al jedan ramazan mi ostaje posebno u sjećanju kada smo teravih namaze klanjali u podrumskom prostoru kafane koju je držao jdan Bošnjak iz Sandžaka Hadžić Hilmo – Čađo. To je bio poseban podvig. On nam je stavio na raspolaganje da svaku večer tu klanjamo teravih namaz. U podrumu kafane i to u srcu Minhena. U njegovom samom centru. Bože dragi, kako je vjera jaka u srcima mnogih naših ljudi!  Svaki Ramazan je krio je u sebi dirljivih i nezaboravnih momenata. Meni će zauvijek ostati u sjećanju lik h. Hasana Kahrimanovića. U Minhen je došao među mnogobrojnim muhadžirima koji su protjerani sa svojih ognjišta.   U Minhen je pristigao sa sinom invalidom a za vrijeme muhadžirskog boravka u Zagrebu preselila mu je supruga na Ahiret.  Bio je radostan kada je otkrio da  Minhenu ima džamija u kojoj se okupljaju naši. I bio je redovni posjetitelj džamije na svim aktivnostima. Bio je dobar i predan musliman. On će ostati zapamćen kod naših džematlija da se pomolio sa vakufninom za kupovinu džamijskog prostora u iznosu od 3000 DM. Novac je bio zamotan u papirima od vreče za brašno. On je bio na socijalnoj pomoći. I plus izdržavao je sina invalida. I uspio je od tih svojih malih primanja da uštedi toliki iznos i preda našem blagajniku. Blagajnik je tada od toga gesta zaplakao. I govorio je koliko iam našim imućnih ljudi a ne da im se da odvoje za izgradnju džamija, a naš h. Hasan od socijalne pomoći uštedio iznos vakufnine. Meni je Hasan rekao:“Moj efendija, ja nemam nikoga ko bi me semogao sjetiti hatmom ili jasinom poslije moje smrti, a ovako kada sam čuo ovdje d aima akcija vakifa i da će se vakifima učiti hatma svakog ramazana, bio sam zahvalan Alalhu dž.š. koji me počastio da sam mogao uštedjeti za ovu svrhu.  Uglavnom Ramazani u   slučaju našeg džemata su bili prilika za pokretanje mnogih akcija. Kada je bio agresorski rat u BiH u džematima se pokretala akcija iftari za branioce Bosne. I na te akcije naši vjernici su se rado odazivali. Prije nego što ćemo ostavriti vlastiti prostor, punih šest godina smo zajedno sa braćom Albancima koristili jedan iznajmljen prostor u centru grada. Tu smo teravije i bajrame uvijek klanjali u dvije smjene. Na njih se odazivao veliki broj vjernika. Često smo održavali i bajramska sijela. Naš narod zna da bajramuje. Uvijek na najljepši način. Sada kada restrospektivno vraćam sjećanja na protekle ramazane u Minhenu, ponosan sam što se i ovdje kroz različite i mnogobrojne aktivnosti izvođene u džematu stekla navika i ljepota doživljavanja svega toga i postizana vrlo ugodna atmosfera, da su ljudi odbijali da idu i u Bosnu iako su mogli, da ne prospuste ljepotu ramazana u Minhenu u okviru svoga džemata. Npr. Ovoga ramazan polaznici našeg Mekteba su priredili lijep program s motom Dobrodošlica Ramazanu. Tu su i zajednički iftari, mukabela, predteravijski dersovi svaku večer i razmjena nastupa u mihrabima s obližnjih imamima. Sve je to činilo naše Ramazane u dijaspori dragima i vrijednima. Ramazan je poseban mjesec. U njemu je izljev Božije milosti i oprosta veći nego u drugim mjesecima. To je i mjesec međumuslmanske i međuljudske solidarnosti. Ona se potvrđuje i manifestira svakim Ramazanom. I meni su Ramazani u dijaspori postali dragi da ih ne bih mijenjao za Ramazane bilo kojeg drugog mjesta. I mi smo generacija koja je za ovako intenzivne i lijepe dočeke Ramazana, inspirirana Poslanikovim a.s. otkrivanjem ljepota i vrijednosti Ramazana, a ja čitateljstvo podjećam na ovu predivnu predaju:

Selman El-Farisi, r.a., , prenosi  hadis- hutbu Allahovog Poslanika, a.s., koju  je  održao pred sami nastup ramazana i rekao: ”O ljudi! Stigao vam je veliki blagoslovljeni mjesec u kome ima jedna noć koja je bolja od hiljadu drugih mjeseci. Postiti ovaj mjesec je obavezna dužnost (farz), a klanjati preko obaveze u toku njegovih noći je dobrovoljni ibadet. Onaj ko se Allahu približi dobrim u toku ovog mjeseca isto je kao da je izvršio farz izvan ramazana, a onaj ko izvrši farz uz ramazan isti je kao onaj koji učini sedamdeset farzova u drugom mjesecu. Ramazan je mjesec strpljivosti, a nagrada za strpljivost je Džennet. To je mjesec kad se posjećuju siromašni, bolesni i potrebni s ciljem da se s njima podijeli njihova nevolja. To je mjesec u kome se hrana, opskrba i zarada iskrenog muslimana povećava.Muslimane u njemu prati veći bereket. Onaj ko druge pozove sebi na iftar biće mu oprošteni grijesi i biće spašen od Džehennema. Njegova nagrada jednaka je nagradi osobe koja je postila bez ikakvog umanjivanja njene vlastite nagrade.”Dr. Fikret ef. Arnaut